DUX

"Sve isto je k'o nekada
sve isto je ali nista isto nije"




Prošlo je tri godine od mog zadnjeg posta. U trenucima kao što su ovi (osobni razdori, nostalgija, dvojbe..), često sam se vraćao na blog i gledao svoje stare postove, zatim Kidov i Vetov blog te blogove koji su mi općenito bili mili.. Sve postovi od prije tri ili četiri godine..
Svejedno nisam ništa pisao, želja je ipak ostala zatomljena.
Neki od gore spomenutih postova (ponajviše Kidov) su me potakli da si opet dam oduška, jer je ovo jedno od rijetkih mjesta gdje bez srama otvaram dušu - umišljam da je to (barem prividno) samo moj dio interneta.
Ponekad imam dojam da su mi prošlost, sadašnjost i budućnost u vlastitoj percepciji toliko snažno izmiješane da potpuno gubim pojam vremena. Ne prihvaćam da vrijeme prolazi, da se sve mijenja i da ono što je bilo jučer više ne postoji. Idealiziranjem vlastite prošlosti koje samom logikom stvari više nema i nestrpljivošću glede budućnosti gubim sadašnjost i zapravo nikada ne živim "sada". Na čudan način ni ne postojim – ja sam samo puka uspomena u sjećanju drugih.
Sastoji li se život u žaljenju za prošlošću? Čini li nam se često da je "jučer" bilo bolje i da će "sutra" biti najbolje. Maštanjem o budućnosti se odričem sadašnjosti i sutra ću s nostalgijom gledati na tu sadašnjost koja je postala prošlost (jer sam je se svjesno odrekao).
I tako u krug mučim sam sebe.
Mislim da je vrijeme da sazrijem (ili sam jednostavno takve proklete, nezasitne i nemirne ćudi?) i da ne žalim za ljudima iz prošlosti (koji su odavno krenuli dalje) te za navikama koje sam nekad volio i koje dalje volim, ali ne mogu vratiti.
More me ta naizgled ofucana pitanja sa vrlo jednostavnim odgovorima - jednostavnim čisto u teoriji, jer život uvijek ispadne nešto drugo.
Kako se riješiti prokletstva samog sebe - ima li uopće obrane od samog sebe?
Ako sam u najvažnijim životnim odlukama i teškoćama ipak potpuno sam (a jesam, jer svi mi najteže bitke vodimo sami i plačemo sami), suputnik u svemu mi je najgora od svih zvijeri - ja. A ja sam jedna velika slabost i konstantna borba. Jedan mali dio svijesti mi nastanjuje nada koja mi govori da će me ta borba sa samim sobom ojačati. Čini mi se da je to samo racionalizacija i mehanizam samopreživljavanja, jer sam došao do točke da moram revidirati svoj život.
Imam 24 godine, a stojim na mrtvoj točki zadnje 3 godine (uz poneke bljeskove). U gotovo svim aspektima života.
No, sve me na kraju vraća na nešto što je stari prijatelj Kid napisao - na samoću. Mislim da je dobro zaključio kada je rekao da je čovjek ipak uvijek sam. Hoću li vječno biti zarobljen u lancima izgubljene prošlosti noseći teret prividno bolje i fiktivne budućnosti?
Ne vjerujem da ću ujutro naći odgovor i ne vjerujem da ću išta promijeniti. Sve će biti prokleto isto, ali će mi moj optimistični, sadistički dio svijesti i dalje nastaviti davati nadu i poticaj. Tako podlo i sadistički će mi šaputati pa ću se iznova nadati, a uvijek vraćati na mjesto gdje sam počeo - sve s istim pitanjem: "Kad je puklo, kad sam se izgubio?" Zaista, pitam se koji je to trenutak bio kad sam izgubio samog sebe (time izgubivši dosta toga što mi je nekad značilo i do čega sam držao)?
Ostajem li prokleto isti cijelo vrijeme (a da drugi odmiču kilometrima naprijed) ili sam ja taj koji se mijenja pa sam žrtva bolesnih igara svoje podsvijesti (ili čak svijesti)?
Oprostite mi što sam slab, jer si ja nikada neću.

Žig Udruge

U duhu posljednjeg posta koji sam napisao, razmišljao sam o dotičnoj temi.. Mozak mi je ionako preopterećen hrpom beskorisnih informacija koje moram bubetati kao i sve moje kolege u ovo ispitno vrijeme, pa mi prozaične analize i promišljanja predstavljaju relaksaciju sivih stanica.
Naime, razmišljao sam o kompromisu.. Ne o kompromisu kao nečemu što vam služi kao opravdanje da gazite vlastite principe, nego o kompromisu u međuljudskoj suradnji. O pomirbi interesa.
Koliko god u zadnjem postu bio ogorčen na sve i svašta, danas to neću biti..
Danas sam opet onaj idealist, isti onaj naivni balavac koji je sa sjajem u očima prije dvije i pol godine upisavši Pravni fakultet imao mnoštvo plemenitih ideja.


1. Aegisov tulum

Cijelo ovo vrijeme sam mislio da te ideje i moja idealistička priroda svakim mjesecom u meni umiru.. No, prevario sam se. Ne umiru, nego sam ih samo potisnuo i zaboravio. Što zbog šamara realnosti koje svi ljudi redovno primaju, što zbog neispunjenih očekivanja koje sam nametnuo sebi i drugima.
Ideali su uvijek bili dio mene i ostat će. Možda je opet moja naivnost na djelu, no mislim da mi sav novac ni sva vlast ovoga svijeta ne bi ubili ideale. Oni su dio mog bića. Mogu ih potiskivati, ali nikada ubiti.. Kad tad opet izađu na površinu.
Sada, pred važno razdoblje mog studentskog dijela života (čekaju me dva ispita još na ovom zimskom roku) , opet se u meni probudio optimizam.


Tri mušketira

Govorio sam o prioritetima i razočaranjima u ljude prošli put (u prošlom postu).
Kroz razmišljanja i analize, shvatio sam da je Aegis neosporno i dalje jedan od mojih prioriteta.
Jbga, ne mogu protiv osjećaja. Ne znam jel znate za onaj osjećaj kada u sadašnjem trenu misliš da je sve gotovo, da nema izlaza, ali već sutra vidiš izlaz? To se pogotovo tiče stvari koje ne možete pustiti, koje volite i za koje bi se žrtvovali.
Kada netko nešto želi, naći će način. Kada nešto ne želi, naći će opravdanje.
Ta izreka mi je često prolazila kroz glavu u zadnje vrijeme.


Većina muških iz Udruge na okupu

Tako sam i odlučio postupiti..
Imam polet i idem do kraja.
Za Udrugu se otvorilo puno opcija i za 14 dana kada završe svi ispiti ću te opcije podijeliti s onima koje to još zanima.
Ima ljudi od povjerenja oko mene, ali vjerujem da će ostati u Aegisovoj ekipi i oni koji su se udaljili. Ne samo zato što se otvaraju opcije, nego zato što osjećam mogući polet koji smo imali kao i kada smo se osnivali.
I mi koji smo se udaljili možemo napraviti kompromis zbog Aegisa i nakon rokova krenuti udarnički kao u doba pravobraniteljstva.
Mladenački i puni ideala podignuti našu «bebu» na razinu koja joj i doliči.
:-)
I to sve zajedno, kao nekoć.


Počeci..

Odluka

Budući da sam u prvom postu napisao da ovaj blog postoji isključivo zbog mojih sebičnih potreba (čitaj: da je tu kada dobijem inspiraciju i kada mi je nešto teško na duši), upozoravam da će idući post biti moja žalopojka za nekim nerealiziranim planovima i ljudima koji pripadaju prošlom vremenu, a to prošlo vrijeme se čini kao da je bilo jučer..
Stoga, tko nije voajer, nek ne čita..
:-D
Možda naslov nije dobar, jer ne govori točno ono što se zapravo pitam zadnjih dana.
Naime, možda bi točnije bilo ovo: Je li vrijeme da smanjim broj prioriteta?
U zadnje vrijeme sam primijetio da trošim vrijedne minute (kojih je u životu definitivno premalo s obzirom koliko ideja imam) na neke davne ideale iz prošlosti, zajedničke planove s ljudima koji više ne dijele isti entuzijazam..
Naime, kako ne bi previše zabrazdio u filozofiju odmah na početk uteksta moram se podsjetiti koji su mi to prioriteti uopće.. Fakultet, cura, Udruga, Stranka, teretana, sada još jedna nova udruga koju vodi moj dobar prijatelj i kojemu pomažem i ne manje važno, vrijeme za druženje s dragim ljudima..
Definitivno previše.. Za to ne krivim nikoga, osim samoga sebe.. Naime, uvijek sam bio prepun energije i volio sam se natrpavati svime i svačime kako bi mi dan bi popunjen..
No, vratimo se početku gdje sam stao.. Kako vrijeme prolazi, počeo sam razmišljati o tome da je definitivno vrijeme da se prestanem «trošiti» na prioritetima koji to očito više nisu nikome osim meni.. Naiem, za neke je stvari potrebno više aktera..
Ponajviše bih tu istaknuo udrugu koju smo osnovali kolege i ja i u kojoj sam prihvatio dužnost predsjednika..
Nije to velika, niti moćna udruga da se razumijemo.. Osnovana je nedavno na Fakultetu s ciljem da napravimo iskorak za boljitak svih studenta, da im popunimo vrijeme i da ih informiramo, te da možda za koje 4 godine (taman kada otprilike svi diplomiramo) postanemo faktor na kojeg se može računati u svim glavnim projektima i ostavimo tu istu organizaciju mladim, nadobudnim generacijama na Fakultetu da ju vode kao što smo ju mi vodili.
U to sam krenuo entuzijastično od prvoga dana i dalje sam entuzijast, no previše «gorim» za ideale koje su nekoć dijelili osnivači te iste udruge, a danas ne dijele.
Kada se sjetim tog razdoblja i početaka.. Tako smo mladenački bili puni energije, a danas sam svjestan da su kolege učinile ono što ja činim tek danas.. Oni su već odavno odabrali prioritete, a Udruga im više nije među njima..
Neki su očekivali brz uzlet.. Ne krivim ih, jer tko prejako gori za nečim, brzo sagori.. Neke je pustila euforija.. Ni njih ne krivim, jer kada pogledaš realnosti u lice, pusti te i najjača euforija..
Neki nemaju vremena.. No, u to ne vjerujem, jer se pola sata/sat na dan može odvojiti..
S nekima sam se privatno udaljio, ali to nije opravdanje da «poslovno» ne ostvarimo ono što smo si zacrtali još 20.11.2006. u «Angelu»..
Kada gledam unazad, s obzirom na okolnosti učinjeno je koliko je moglo biti učinjeno..
Danas me u svemu drži još nekoliko entuzijasta koji i dalje vjeruju u ciljeve i ozbiljno su shvatili da je četiri godine rada zaista četiri godine rada .. Ni mjesec dana manje.. Vjerujem i ja, no pitam se: Isplati li se povlačiti za sobom one kojima više nije stalo, a nemaju hrabrosti reći da im nije stalo?
I u tom svom cirkusu pucam, jer mi se dižu ruke od svega.. Okrenuo bih se sebi samom.. Zašto se truditi kada drugi ne mogu ni mail pročitati?
Možda se bolje povući.

Goodbye?

Odustajanje?
Ne bih rekao.. Prije je racionaliziranje.. Svako magare ima granicu, pa čak i glupo magare poput mene..
Možda je vrijeme da odem iz svih oblika studentskog aktivizma u cijelosti.. Postoje 3-4 osobe koje mogu pratiti moj ritam kako bi ostvarili zacrtano na boljitak svih studenata.. Premalo..
Moja je greška što očito nisam na vrijeme okupio pravi «team» i što me pregazilo vrijeme u tom segmentu..
Ne kažem da nisam griješio u koracima.. No, griješio sam minimalno..
A tako smo mogli puno toga učiniti...
Možda stiže vrijeme za nove proriteta ili ne?
Pustit ću da prođu kolokviji da sredim misli..
:-)

Taekwondo dvorana

Promjene…
Koliko ste puta izrekli onu famoznu rečenicu, vrlo poznatu većini ljudi: “Od ponedjeljka počinjem učiti!” ili “Od ponedjeljka krećem na dijetu!” ? Ukoliko niste, sigurno ste jedan od deset ljudi.. Naime, koliko se je čovjeku teško mijenjati? Pitanje je više retoričko, jer je odgovor jasan..
Malo je onih koji vole promjene, posebice nagle i brze.. No, najteže je mijenjanje sebe..
Drugo pitanje je malo teže: Što ljudi shvaćaju pod terminom “promjene” i kako pristupaju istima u slučaju mijenjanja sebe?
U većini slučajeva ljudi kada se mijenjaju odluče promijeniti sve od A do Ž (kao da baš ništa što su radili dosad nije valjalo), pa priča uglavnom završava u razočaranju iz jednostavnog razloga što si zadajemo previsok cilj u kratkom roku..
Inspiraciju na ovu temu sam dobio posljednjim događajima u mom životu..
Naime, dolazak na Fakultet je za mene značio prekretnicu u životu.. Dan kada ću postati akademski građanin sam sanjao još tamo od završetka osnovne.. Uvijek sam bio tip koji je volio raditi na sebi.. No, u svoj brucoškoj zaluđenosti, umjesto da prve dvije godine na faksu iskoristim za poboljšanje svog bića u svakom pogledu, ja sam stagnirao..
Pustimo ispite.. Ok, bogatiji sam za određen broj žigova i iskustva, no što sam bio izgubio?
Opet se malo vratimo unazad.. Kroz osnovnu i srednju (jezična gimnazija) bio sam top učenik, trenirao svaki dan (taekwondo), bio u zavidnoj formi… Tada je došao faks.. Napustio sam trening (što je na mene imalo ogromne posljedice – fizičke i psihičke), navlačio prvu godinu, ulijenio se.. Jednostavno, upao sam u crnu rupu.. Stanje iz kojeg ne možeš izaći, jer se stalno pravdaš da si na drugim poljima postao bolji…
Ok, našao sam ljubav svog života, osnovao sa kolegama studentsku udrugu u 19. godini (malo samoreklame: www.udruga-aegis.hr ), no zapustio sam dobre stvari koje su me činile boljim i koje su spriječavale da se urušim..
Jednostavno, živio sam život bez rasporeda..
U cijeloj toj situaciji, stalno mi je odzvanjala rečenica jedne kolegice: Tek se mijenjaš kada padneš na dno..
Stalno sam se pitao kako ću znati da sam došao do dna..
Iz dupeta u glavu mi je došlo postepeno.. Najteži ispit na 1. godini koji mi je bio ostao za čišćenje (Rimsko pravo) je očito utjecao na mene.. Kada sam ga riješio, donio sam mnoge odluke i što je najvažnije, ostvario ih!
Prva je bila studirati u pravom smislu riječi, što znači da mi je faks prioritet, a sve ostalo je iza.. Druga je bila vratiti se u klub nakon tri godine apstiniranja od vrhunskog sporta.. U tom procesu mijenjanja sam tlačio neke drage mi ljude, no nadam se da će me razumjeti i oprostiti mi..
Te odluke su došle nakon dvije godine razmišljanja, no s druge strane kada su donesene ostvarene su vrlo brzo..
Razmišljao sam dugo, no znao sam kada je pravi trenutak..
Jednostavno su mi poput aha efekta došle ideje.. Često bi još ujutro bio bez odgovora, navečer bi odlučio..
I pravilno sam odlučio..
Trebalo mi je dosta, no bolje ikad nego nikad.
Vjerojatno mi je trebalo jako puno vremena, jer sam znao da je lako odlučiti, a teško održati..
Očito sam čekao trenutak kada sam znao da sam spreman..
Danas sam student 2. godine (iako sam trebao biti 3., no to kompenziram pucanjem na prosjek), imam 6 treninga tjedno sa prvom ekipom, a ujedno sam uspio najvažnije.. Održati dobre stvari koje sam dobio dolaskom na faks..
Vezu, iskrena prijateljstva, kolege, te naš zajednički projekt, Udrugu.. Kao što rekoh, kada ljudi uvode promjene, olako odbacuju sve vrijedno iz tog svog tzv. prošlog života. To je velika greška.
Život mi je danas puno ispunjeniji.. Doduše, liježem u postelju umorniji nego ikada, no to je onaj slatki umor..
Nemojte vjerovati u filmske obrate, ne događaju se sami od sebe..
Nisu nemogući, no samo vi sami ih možete pokrenuti kada su promjene u pitanju..
Ipak, jedan zaključak mi se nameće… Uz svu volju, želju i mogućnosti, trebate i podršku…
Nekada je samo jedan dulji razgovor dovoljan da u vama prelomi prijepor..
To se upravo meni dogodilo i pokrenulo me..
Zahvaljujem najdražoj osobi što je probudila u meni moju istinsku prirodu i potaknula me..

Simbol beskonačnosti i vječnosti..

Koliko smo često slušali i čitali o tome kako su ljudi ginuli zbog ideologija, stavova, principa i istovremeno smo vrtili glavom misleći: Kako je moguće da nekoliko milijuna ljudi krene u rat zbog proglasa jednog vođe? Kako je moguće da države krenu u rat zbog jedne žene? Kako je moguće da čovjek žrtvuje sebe, svoj život, svoj integritet za nešto neopipljivo, nešto netjelesno kao što je ljubav, stav ili ideologija? I to čovjek, biće koje u svojoj srži ima utkan životinjski instinkt samopreživljavanja i samoostvarenja.
No, svakim danom se uvjeravamo da čovjek radi često protiv svoje prirode.. Protiv samog sebe.. Protiv svog prirodno usađenog “koda” (ako ga tako mogu nazvati)..
Uistinu, čovjek je biće koje prkosi zakonima svih vrsta..
Nema pravila..
Jedino pravilo u ovoj temi jest da svatko postupa na svoj način, nema opće formule..
Da ima, ne bi bilo zanimljivo promatrati poteze ljudi...
Miču se poput šahovskih figura i biraju svoju “momčad”..
I tako, razmišljam o “budalašima” koji daju život za ideju, a u svojoj biti sam jednak njima.
Često sam se pitao: Do koje bi točke išao braneći svoje stavove, idologiju, ono što volim?
Što se stavova i ideologije tiče, za njih sam uvijek znao da bih išao do kraja.. Neki će na ovo gledati sa podsmjehom.. Gledat će kao na piskaranja pračovjeka kojem je u ovom svijetu stalo do nečega kao što je: nacija, država, stav, čast, ljubav… Do takvih apstraktnih pojmova koji gube važnost svakim satom, a ne danom..
Ovo je bila mala digresija.. No, gdje sam stao? Da, oduvijek sam znao da bih svojoj ideologiji i stavovima krenuo u obranu do krajnjih granica..
Tu ne mislim na neke svakodnevne male prepirke i sitne promjene kojima je čovjek primoran prilagoditi se, jer bi inače bi propao..
Ovdje se radi o važnijim principima..
No, ono što nisam dosad znao jest da bi za ljubav išao do kraja..
Postoji jedno žensko (a kakvo drugo? lol) biće s kojim sam proveo gotovo dvije godine sreće, tuge, dobra i zla.. Biće za koje sam shvatio tek nedavno (o, kako sam tipično muški slijep bio? lol) da bi učinilo sve za mene.. No, dosad ja baš nisam bio spreman za njega činiti ni upola toliko.. To nikada neću moći izbrisati..
No, hvala ti Bože, opametio sam se na vrijeme.. Od dana današnjeg bi i svoju ljubav branio jednako kao što sam gorljivo branio svoje stavove i vizije..
Kada se promatra sve u ovom kontekstu, vidi se da ljudi jednim dijelom zaista nisu sebična bića…
Danas je poseban dan, jer sam očuvao vjernu ljubav i očuvao prijatelja s kojim sam prolazio puno toga od početka faksa..
Za te dvije osobe mi se nije teško žrtvovati.. U bilo kojem pogledu.. One su se za mene žrtvovale u mnogo navrata, a ja sam bio slijep..
Sada je došlo vrijeme da vratim sve što sam trebao odavno pružiti..
;-)
No, postoji i druga skupina ljudi.. Baš sam danas o tome razgovarao sa tim prijateljem.. To su ljudi koji nikada, ama baš nikada ne biraju strane..
Isti prijatelj mi se požalio na takve koji su “dobri sa svima” (znate takve), koji vam govore da su vam prijatelji, a nikada konkretnim postupkom ne pokažu..
Tj. oni vam kažu da su uz vas, ali nikada javno neće stati uz vas kako bi bili “dobri sa svima” i kako se ne bi zamjerili nekome trećem.
Zanimljivo je da ti ljudi ne biraju kriterije kod osoba sa kojima se druže.. Znali vas 2 dana, 2 mjeseca, 2 godine, prošli s vama pola faksa ili tri opijanja vani, njima je to isto..
Oni se jednako zauzimaju za sve, jer ponavljam: Oni su si sa svima dobri!
Takvi ljudi očito NISU spremni za ljubav i prijateljstvo, stav ili ideologiju stati u obranu..
No, ne može im se zamjeriti..
Svijet bi bio dosadan kada bi svima bilo stalo..
Moraju postojati i takvi ljudi, ljudi koje boli qrtz..
(ok, sada sam malo pretjerao sa terminologijom – lol)
No, danas je lijep dan..
Dinamo igra u Bremenu, a i postao sam bolji čovjek..
Zahvaljujem svojoj vjernoj ljubi i svom najboljem prijatelju na tome..
Više mi vrijede njih dvoje, nego deseci koji me na životnom putu izdaju..
I narodna kaže: Prave prijatelje na prst jedne ruke možeš pobrojati!
Možda je i bolje da je tako.. Barem znate tko vam je prijatelj..

Pozdrav iz Milne na Braču

Vrijeme je da odem na more..
Sada će svi jednoglasno: Blago tebi, nji nji..
E, pa nije mi blago..
Jest da sam ponikao na moru, al u metropoli sam od 2. godine i nedostajat će mi užareni beton..
Ništa, ovo je uglavnom obavijest, a ne post..
Tek toliko da znate da se 22.7. vraćam i od tada nastavljam redovno pisati.. Pišem u prosjeku svaki 3. dan, a sada ćete se malo odmoriti..

Lijepo se odmorite, dajte sve ispite koje planirate, izguštajte se..

Danas malo o 5 stvari koje mi jako dižu tlak.. Malo će biti duže kako bih opsežno predočio situacije.. Idealan post za one koji su voajeri ili vole analize tipa George iz “Seinfelda”.

Situacija 1: BIRC

Ako nešto ne volim, to su ljudi koji su spori na radnom mjestu.
Mogao bih nabrajati dobro znane primjere: od blagajnice koja brblja na mobitel i tipka kao zombi tipku po tipku, preko državne uprave, lika u hostelu kojem treba 10 min. da upiše dva imena i prezimena, pa sve do radnika u sektoru (grani) uslužnih djelatnosti.
Kafići, bircevi, kavane, kafane, krčme..
Najčešća mjesta u kojima uživam usluge koje pripadaju ovoj gospodarskoj grani.
Tu smo došli do moje omiljene situacije/-ja.
Nakon napornog radnog dana ili prije napornog radnog dana (svejedno, gotovo sam u jednakom kurcu u oba slučaja) sjednem u birc..
Gledam oko sebe, sjedi 4-5 osoba oko mene.. Nije gužva, svi imaju poslužena pića..
Ludnica, mislim si..
Dobit ću piće brzo, umirem od žeđi i usput ću drmnuti kavicu da me malo digne iz letargije..
Konobarica na vidiku.. Dižem ruku.. Ne gleda u mom smjeru..
Mislim si: “Ok, vidjela me na ulazu sigurno, mimoišli smo se, prostor nije velik, ima malo ljudi…”
Čekam dalje.. Prolazi pored mene, odnoseći prljave čaše i šalice..
Ništa.. Već lagano osjećam kako mi kuca žila u glavi (što je znak rastućeg bijesa) i polako se dižem kako bih krenuo prema šanku, i evo nje..
Izraz lica i držanje kao da je saborska zastupnica, gradonačelnica ili barem kraljica manje pokrajine u banana državi, a ja kao da sam došao tu brati pamuk, a ne ostaviti novce.
Na mukama promrmlja:
-“Dobar dan! Izvolite!
-“Molim Vas kavu s mlijekom i Coca – Colu!”
-“Nema Cole, samo Pepsi.”
-“Dobro, onda Sprite.”
-“Joj, Sprite mi je u skladištu, hoćeš ledeni čaj od limuna (koji mi je odvratan btw.)?”
-“Ništa onda, molim Vas gaziranu mineralnu.”
Žila mi kuca jače.. No, racionaliziram i kažem si: “Gle, nije treba kriva.. Kriv je gazda koji ne naručuje redovito (pravu) robu.”
Čekam još nekih 15 min..
“Što li radi tamo, jebote?!!”, mislim si, “Nije valjda išla brati kavu u Brazil, pa ju sušiti, pržiti, mljeti i onda kuhati?”
Dolazi konačno sa naručenim i zastane: “Ajoj, ti si rekao gaziranu mineralnu.. Ček, da ti donesem pravu, donijela sam negaziranu!”
Pizdim, čekam piće, platim, popijem i bijesno odlazim doma misleći na scenu iz filma “Posljednja jesen” (Sweet November) sa Charlize Theron i Keanu Reevesom kada je Keanu išao na sastanak sa nekim vlasnikom tvrtke koja ima 10 000 zaposlenih i nekoliko desetaka podružnica.
Sjede oni u restoranu, naručuju kavu, dolazi konobarica nedugo zatim i nespretno prolijeva vruću kavu po novom odijelu ovog vlasnika mega-tvrtke.
Ona se ispričava kao luda, a on staloženo, bez imalo bijesa briše maramicom mrljetinu i govori joj hladno:
“Slušaj dušo.. Budim se svakog dana u 5, vodim tvrtku sa 10 000 zaposlenih i hrpom podružnica i živim s ogromnim rizikom na leđima, a ti.. Tebi je jedini zadatak donijeti jebenu kavu, nasmiješiti se, naplatiti nam račun i čak takav posao radiš loše..
Zapitaj se malo, kakva si ti to osoba??”
I sjetim se scene kako se ženska rascmizdrila i odmah sam prebrodio bijes.
Ima tu još sličnih situacija.. Kao što je čekanje od 15 min. da uhvatiš konobara da mu možeš platiti..
No, to sam riješio tako što uvijek platim odmah.
Uz opsežno opisanu gornju situaciju, samo me još jedna slično razbjesni kada dođem u kafić.
To je slijedeća situacija.. Dođem u birc i gledam cjenik… Hrpa kava, vrućih čokolada, kakao svih živih vrsta i to još kafić koji je izgradio brand na tome.. Sjednem zadovoljan, čekam konobara.. Lik dođe prilično brzo i tek što otvorim čvalje dođe on meni: “Odmah da ti kažem, ne radimo ništa toplo, jer nam se ne da prati stroj nakon 18 h, ni raditi te sve napitke.. Samo pića iz boce..”
Mislim si: “Ne da ti se, wtf?? Jebote, da ti gazda ovo zna.. Ili ako zna, koji majmun napiše na svom bircu kao slogan: 50 VRSTA ČOKOLADNIH NAPITAKA, a dopušta radnicima da ne rade te iste tople napitke nakon 18 h?”
Nema veze, dignem se i odem..
U ovom slučaju, bijes mi je ugušen činjenicom da danas taj birc više ne postoji..
Propao je..
I to u malom mjestu, gdje nema konkurencije velike i gdje isti bircevi vladaju godinama..


Situacija 2: ĆEVAPI

Situacije koje ću ovdje opisati se mogu primijeniti na sve vrste mljevenog mesa, kebaba, raznih mesa iz fast food-a i sl.
Odabrao sam ćevape, jer me ta situacija najviše živcira i mnogi ljudi se susreću sa sličnim problemima.
Ovo je već znani problem, ali mi je zanimljiv, jer sam sa best frendom baš često pričao o tome.
Naime, radi se o hrskavici i tvrdim komadićima kostiju s jedne, te žlundri, špeku, salu, žlipi (svejedno, svatko ima svoj naziv) s druge strane.
Često ste sigurno nailazili na nabrojane gadosti.
Frend i ja smo skužili da ima 3 tipa ljudi što se ovoga tiče.
1. tip – Osoba zagrize košćicu u ćevapu, ispljune ju u tanjur, komadić padne na tanjur i onak zvecne (lol), a dotična osoba mrtvo hladno nastavi jesti. Dotična osoba opet naiđe na žlundru ili na takvu kost i nastavi jesti.. (WTF??) Takav tip je moj frend..
2. tip – Osobi se dogodi isto kao osobi 1. samo ovakva u slučaju kada naiđe na tvrdi komad ili žilavi bijesno ispljune dotičnu masu na tanjur i bijesno se zadere: “U KURAC!”, te prijekornim pogledom pogleda prema ugostiteljskom objektu..
Takva osoba udahne duboko, suzdrži se od riganja i nastavi jesti, no ako naiđe na novi komadić onda bijesno baci pribor na tanjur i odustane od jela. Taj tip sam ja.
3. tip – Ta osoba čim naiđe na takvo nešto, prestane jesti. Većinom cure.

Situacija 3: NSB – čekanje pred garderobom

U toj smo se situaciji svi našli i ona sama po sebi ne predstavlja problem. Problem predstavlja individua iza koje čekam red. Naime, 90% ljudi boli kita za druge ljude. To je tak, no opet me živcira situacija poput ove koju ću opisati.
Nakon dugog čekanja u redu osoba ispred mene dolazi na red i ta osoba iako vidi da nosim 5 knjiga se neće pomaknuti za 10 cm da ja odložim knjige na pult nego će čekati do kraja dok dobije broj i dalje nabijena uz početni rub pulta dok je cijeli pult prazan.
Pitate se: Zašto ne zaobiđeš osobu dok čeka broj, ha?
E, pa neki smradovi bi to protumačili kao preskakanje reda.
Sada znam zašto mi se ljudi zahvaljuju kada pomaknem stvari u desno (ili u lijevo, ovisi o kojoj se garderobi radi) dok čekam na broj i tako im oslobodim prostor da izvade stvari, sortiraju ih ili jednostavno (kao što ja to želim) odmore ruke da im one olovke na vrhu ne poispadaju.
Dobro, ovo je mutava situacija i unikatna. No, meni diže tlak.

Situacija 4: Daj se odlučite!

Odmah da rasčistim na početku. Ovo se tiče manjine cura kojih znam, a ne cijelog ženskog roda. Disclaimer na početku služi da odmah odvrati razne pripadnice feminističkih udruga i sl.
Tekst ide kao moja neka opservacija.
Naime, radi se o nekim pripadnicama ženskog spola.
Dotične se s jedne strane pozivaju (u svakoj mogućoj prilici!!) na ravnopravnost spolova, jednakost među istima, jednakim sposobnostima i pravima. To je u redu. U 21. st. smo.
No, tlak mi digne kada ista ta sufražetkinja u nekoj običnoj životnoj situaciji okrene glavu, namjesti onaj neodoljiv ženski pogled i sramežljivo kaže: “Daj ti to napravi, ti si muško.” Ili: “Ja to ne mogu, pa cura sam” Ne radi se tu o nošenju vreće cementa od 50 kg što bih razumio, jer su muškarci u prosjeku fizički jači i to žena ne može promijeniti.
Tu kavalir pomaže.
Ovdje se radi o situacijama gdje su se žene izborile da budu samostalne i ravnopravne. Situacije gdje su žene zaista ravnopravne.
Tu mislim prvenstveno na situacije kao i kod mlađih tinejdžera.
Kada im paše po situaciji onda kažu: “Pusti mi ja sam već odrastao!!” (npr. dvodnevno orgijanje), a kada im ne paše (čitaj:kada postoji odgovornost) onda kažu: “Ja sam mali. Ne mogu ja to.” (npr. raspitati se za izradu osobne i ići ju izraditi)
Prava rađaju odgovornost.
Još jednom ću ponoviti, ovo se tiče male skupine cura/žena.
Ima onih koje su 100% samostalne i love karijeru, ima i onih koje su 100% vezane uz domaćinstvo, ali ima i onih najupornijih koje imaju i obitelj, uredno domaćinstvo + rade.
Te tri skupine su većina i to je ok.
Na kraju krajeva vrijedi ona stara izreka: Teško je sa ženama, a još teže bez njih.”


Situacija 5: Lagan / težak faks

Milijun puta prožvakana tema.. Milijun puta izrečene rečenice tipa: “Moj je faks teži od tvog.”
Svjestan sam da je svaki fakultet težak na svoj način..
Ne možeš meni uvaliti hrpu jednadžbi, jer bi umro. Kao što ne možeš FER-ovcu uvaliti knjigu iz Građanskog prava, jer bi dotični umro dok ju shvati (koliko god bio pametan), a onda da i nauči 2000 str.
Tako da se većinu fakulteta ne može uspoređivati.
No, i dalje ne mogu potisnuti bijes kada mi frend/frendica kaže da uči za ispit po 7 dana i da ima 12 takvih ispita i onda mi kaže: “Pa tvoj faks ima samo 6 ispita na godini + engleski”
Na to podivljam i uvijek upadnem u raspravu, a zapravo mislim u sebi: “Jebote, moj svaki ispit zaslužuje 3-4 tjedna rada, a veći po nekoliko mjeseci..” I ona meni priča o 12 ispita.. Jebote, tvojih 12 oduzima vremena kao moja 2 prosječna..
Neki mi kažu: ”Na Pravu nema vježbi, međuispita, dizanja u 8.. ”
Ej, ja bi dušu dao da imam to sve kako ne bih morao bubati mjesecima nešto, nego kroz vježbe/malih 5 ispita riješio.
Zato, nema podcjenjivanja (barem javnog) mog faksa dok ja ne podcjenjujem tuđi. Ukoliko sa respektom pričam sa frendom koji mi kaže da on na Ekonomiji može cijelu godinu riješiti da uči konstantno 2 mjeseca, onda želim takav odnos od drugih ljudi zauzvrat..

To bi bilo za danas to..
Čovjek si mora dati oduška..

Pozdrav..

Evo i mene u svijetu bloga.. Neko vrijeme sam razmišljao o ideji pokretanja vlastitog kutka za razmišljanje, no nikako mi nije polazilo od ruke navedenu zamisao pretočiti u djelo.
Što zbog lijenosti, što zbog obveza.. Možda i zbog otupljenosti fakultetskom materijom.. Hvala Bogu, takvo stanje nekakve zatupljujuće nirvane u kojem je osoba sposobna satima gledati u jednu točku i razmišljati u slučaju moje malenkosti ne traje dugo..
No, na kraju se ipak sve svede na toliko spominjanu inspiraciju..
Ne gledam na blog kao na sredstvo kojim ljudi postižu neku ogromnu društvenu korist, već mislim da je na kraju krajeva blog ipak plod neke naše vlastite potrebe..
Unaprijed se ispričavam mogućim altruistima među blogerima..
Stoga, i ja pokrećem blog iz sebičnih razloga..
Ti su možda čisto prozaične prirode: trenutni višak vremena, moje urođeno svojstvo da analiziram sve oko sebe, iritantna želja podijeliti sa drugima (pa i kolegama koji će me čitati) neke moje poglede itd.
Da ne duljim, spomenut ću rečenicu mog kolege koji također ima svoj blog:
"Svaki pravi muškarac mora imati blog."
Ukoliko mislite da se nisam na ovo nasmijao i odmahnuo rukom, varate se..
No, kaže se da samo lud i mrtav ne mijenjaju mišljenje, stoga eto zaokreta od 180 stupnjeva i rođenja mog bloga..
Rođenje bloga momka koji je na tako nešto do jučer gledao sa podsmijehom..
Kakvog li paradoksa..